ZLATKO FOGLAR

NIŠTA NIJE BILO TEŠKO – operni prvak ZLATKO FOGLAR iz osječkih 60-ih…

(privatna fotografija, posvećena muzičaru Josipu Matku)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Dragi prijatelj, lirski bariton Zlatko Foglar (Tuzla, 5. listopada 1935.) jedan je od najstarijih naših opernih pjevača, ali i u 91. godini reći će: „Godine su samo broj“. Radostan, optimističan, žovijalan – više će brinuti o drugima, iskazujući (i) tako bezgraničnu ljubav koju je dijelio s pozornice.

Naša najuglednija glazbena publicistkinja Marija Barbieri o Foglaru je zapisala: „Svojim ugodnim i nosivim lirskim baritonskim glasom, njegovanom muzikalnošću, visokim obrazovanjem, urođenim scenskim temperamentom, ležernom glumom, smislom za stilske kontraste i posebnom uvjerljivošću, Zlatko Foglar stvorio je sugestivne i cjelovite likove različitih stilskih i vremenskih odrednica, dramskog i komičnog karaktera.“ (OPERA.hr, 2019.)

A počeo je u Osijeku!

– Došao sam u Osijek 1961., kad je maestro Savin preuzeo direkciju Opere – reći će Foglar. – Prvi zadatak bio mu je kompletiranje ansambla, isključivo mladim ljudima punima ljubavi za svoj poziv. Tada je doveo i nas nekolicinu entuzijasta iz Zagreba. To su, osim mene, bili kolege Marijan Bručić i Velimir Zgrablić te kolegica Štefica Petrušić. „Kocka je pala“. Odabravši zvanje opernog pjevača znao sam da mi neizbježno predstoji ovaj prijelaz preko Rubikona zvanog debut. Ali da ću ga prelaziti baš na najtežem mjestu, na Seviljskom brijaču, to se nisam ni u snu nadao. Svi me uvjeravaju da sam ostvario vrlo dobru ulogu“ – zapisat će Foglar u Stranicama iz Dnevnika (list Kazalište, br. 22-25, svibanj-listopad 1968.).

I otada – pedesetak uloga, od epizodnih do glavnih i naslovnih u operama, operetama i mjuziklima – u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu – ali austrijskom St. Pöltenu (gdje je bio stalno angažiran).

Kako je to izgledalo u Osijeku, ilustrativna je sezona 1967./’68. kada je Foglar pjevao baritonsku partiju Leona Jungmana u Savinovoj operi Tena; Alfieria u Rossellinijevu Pogledu s mosta; naslovnog Mozartova Don Juana; naslovnoga Zrinjskog u Zajčevoj operi; naslovnoga Verdijeva Rigoletta; Germonta u Verdijevoj Traviati…

– Devet godina provedenih na osječkim daskama nije devet dana – reći će umjetnik u intervjuu listu Kazalište (br. 104-105, 1. – 30. rujna 1976.). – Ja se najugodnije osjećam upravo na ovim daskama… Bilo je to razdoblje koje se teško može ponoviti, ne samo u jednom životu… Bili smo s malim plaćama, odvojeni od obitelji, putovali smo u najgorim uvjetima – ali bili smo puni ljubavi i ništa nam nije bilo teško…

Dragom Zlatku Foglaru želim dobro zdravlje, a kao Osječanin – uz zahvalu!