REDATELJ MARTON (o 30. obljetnici smrti)

SVESTRANI KAZALIŠTARAC: redatelj i scenograf Ivan Marton (1919. – 1996.)

Piše: Antonija Bogner Šaban©

Ivan Marton, redatelj (Osijek, 7. prosinca 1919. – Osijek, 20. veljače 1996.). Maturirao u Državnoj realnoj gimnaziji u Osijeku. U srednjoj školi član je dramske sekcije Đačkog društva Prosvjeta i kazališne sekcije Hrvatskog pjevačkog društva Lipa od 1939.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku prvi put nastupa kao Bill u Försterovoj drami Robinson ne smije umrijeti 1936., potom kao Divjak (I. Gundulić Dubravka), Alojz Hrnjak (K. Mesarić I u našem gradu), Miško (P. Schurek Ulični pjevači), a režira dječji igrokaz A. Görtza Pepeljuga, 16. travnja 1944.

U prvim poslijeratnim sezonama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku režira drame (M. Držić Skup, P. Budak Na trnu i kamenu, A. Šenoa Zlatarovo zlato), opere (R. Leoncavallo Pagliacci, O. Nicolai Vesele žene Windorske, G. Puccini Madama Butterfly) i glumi (Jago – W. Shakespeare Othello, Anučkin – N. V. Gogolj Ženidba, Puba Fabriczy i Lenbach – M. Krleža Gospoda Glembajevi, U agoniji).

Jedan je od najupečatljivijih osječkih redatelja u drugoj polovini 20. stoljeća.

Svoj kazališni senzibilitet i sklonost tematskim novitetima pokazao u dramama Till Eulenspiegel G. Weisenborna i Drveće umire uspravno A. Casona. Punu umjetničku afirmaciju ostvario je u insenacijama hrvatske, napose slavonske književne baštine (J. Ivakić Inoče, 1970., J. Kozarac Tena, 1971., I. Kozarac – M. S. Mađer Đuka Begović, 1973.).

Bio je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta (1967. – 1973.). Redateljski je gostovao u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” u Vinkovcima i surađivao s kazališnim amaterima.

Urednik dvotjednika Kazališne novine i časopisa Osječka scena, 1946.-1949. Uz Julija Njikoša i Eduarda Grinera osnivač je i redatelj Pionirskog kazališta (I. Vujčić – Laszowksi Spašeno svjetlo, 1950., V. Nazor Crvenkapica, 1951., M. Širola Trbonja, Dugonja, Vidonja, 1952., E. Kästner Emil i detektivi, 1953.), a režirao je i u Lutkarskom kazalištu: J. Málik Loptica skočica, 1955.

Dobitnik je nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (UDUH) 1959., 1960., 1967., a Nagrade grada Osijeka 1961. “Za analiziranje i scensko oživljavanje Kozarčeva Đuke Begovića koji za kazalište predstavlja koristan repertoarni čin, a za kulturni život Slavonije i naš razvoj kazališne kulture u cjelini značajan je prilog” (navod iz obrazloženja) – dobiva Nagradu Vladimir Nazor 1974.

(Iz: monografija Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 1958. – 2008.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević